Hram, Hiram, herem
Poznato je da se glavnina priča oko masonerije vrti oko izgradnje tkz. Salomonova hrama na Sionu, mjestu koje se bez nekog opravdanog povijesnog uporišta poistovjećuje s današnjim Jeruzalemom.
Ključna osoba te gradnje je tajanstveni lik Hirama Abifa, velemajstora - neimara koga je kralj Tira, Aštartinoga grada, poslao Salomonu da mu realizira izgradnju njegova svetišta.
Hiram Abif (abif = sin udovice), prema temeljito pročišćenom tekstu danas važeće Biblije na hrvatskome jeziku (Kraljevi I, 7:13, Kršćanska sadašnjost) bio je ''pun vještine, umijeća i znanja'', a glavno mu je zanimanje bilo obrada metala, visoko tabuizirano zanimanje povezano s podzemnim vatrama, poznavanjem nalazišta i tehnologije ruda te, naposljetku, s alkemijom pretvorbe bezvrijednog materijala u zlato. To, dakako, nije sve, jer je Hiram kao majstor graditelj morao odlično poznavati i svetu geometriju povezanu s astrologijom, znanosti o razmještaju, obrascima i značenjima zvijezda, te znanosti o kretanjima planeta što pretpostavlja i poznavanje kuta osi rotacije Zemlje, precesije ekvinocija, udaljenosti i razmjera nebeskih tijela, obujma i mjera zemlje, .. baš kako je i zapisano u Knjizi Mudrosti 11:20, ''Ali ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri''.
Zemaljski hram trebao je u svojim proporcijama, cjelokupnoj arhitekturi i posvećenim predmetima odražavati nebeski Hram Božji, koji predstavlja sliku cijelog univerzuma, u njegovom simboličkom i praktičkom značenju za čovjeka.
Ta znanja u svakom slučaju su bila 'sveta znanja' i mogli su ih prema Tradiciji znati samo upućeni, odnosno ''inicirani''. U mediteransko-bliskoistočnome krugu ta znanja su nedvojbeno jedno vrijeme bila povjerena Egiptu, ''božjem narodu'' (Izaija 19:19-25), iz čijih nam najstarijih zapisa i dolazi dvoznačni hijeroglifski sklop HRM koji je označavao faraona kao otjelovljenje - u biti produžetak ''loze'' Božje na zemlji, i u tom smislu ''sina Božjega''. HRM hijeroglifski sklop odrazio se u našoj riječi ''hram'', u imenu graditelja ''prvog'' zemaljskog hrama Hirama, u nazivu gore Hermon na koju su se prema židovskim apokrifima spustili anđeli u potrazi za kćerima ljudskim, a potom i u hebrejskoj riječi ''herem'' koja znači sveto/kleto uništenje, zator svega što bi iz tog ljudsko-anđeoskog spoja moglo proisteći. Dakako, on je i korijen grčkog imena Hermes, boga alkemije i voditelja duše kroz inicijacijske misterije, kojega se ponekad u vidu Hermesa Trismegistosa (triput najvećeg) poistovjećuje s Mojsijem. Isti akronim nalazi se danas i u oznaci britanske kraljevske familije, kao skraćenica HRM od Her Royal Majesti.
No, sve sam to ispričala kako bih iznijela nekoliko, za mene dosad nepoznatih detalja, o Hiramu, jednom od glavnih likova u nastanku i povijesnom razvoju masonerije, odnosno ''slobodnih zidara''. Knjige koje trebam pročitati uvijek same potraže mene, pa mi je tako u ruke nedavno stigla i knjižica Zabavne biblioteke koju je između dva rata ogromnim marom uređivao dr Nikola Andrić. To je knjižica br. 304. izašla 1922. godine, a naslov je ADONIRAM, ljubavni roman carice od Sabe, ruskog pisca V. Kulikovskog.
Carski bjelogardijski pukovnik Vjačeslav Jakovljević Kulikovskij (Sankt Petersburg 1885. - Berlin 1925., ranjen i odlikovan u 1. svjetskom ratu, borio se protiv boljševika na južnom ruskom bojištu da bi nakon izdaje ruskih ''saveznika'' (Engleske i Francuske) koji su cijelo vrijeme, glumeći borbu protiv boljševika, upravo i poslali Lenjina i Trockog-Bronsteina da u kaosu sruše i opljačkaju carsku Rusiju, emigrirao 1920. iz Odese na brodu ''Gregorij'', prvo za Konstantinopol, a zatim je kao i velik dio bjelogardijaca našao utočište u dotad ''neprijateljskoj'' Njemačkoj.
Poput mnogih drugih vrhunski obrazovanih ruskih emigranata, imao je potrebu i nadarenost ostaviti zabilježene neke svoje životne spoznaje, bliže ili dalje povezane s golemim šokom koji je Rusiji nanijela revolucija.
Tako je u Berlinu, u krugu ruskih emigrantskih književnika okupljenih oko izdavačke kuće Olge Djakove, 1921. godine izašao njegov roman Adoniram, u kojemu se prepričava jedna od varijanti legende o graditelju ''Salomonovog'' hrama Hiramu iz Tira. Prema toj varijanti - koju nije izmislio Kulikovskij nego je ona bila u optjecaju davno prije njega, a on ju je mogao čuti u Sankt Petersburgu u kojemu su prije revolucije upravo bujali kvazi okultni a zapravo špijunski klubovi i društva - između Hirama-Adonirama i Salomonove najnovije zaručnice, kraljice od Sabe (nezajažljivi ''Salomon'' tada je, prema aktualnom starozavjetnom izvješću, imao ergelu od 300 žena i 700 konkubina), izbila je žestoka ljubav. Osim što je ona poremetila ''Salomonove'' planove da kraljica od Sabe postane njegova 301 žena, i osim što je ta ljubav Adonirama-Hirama stajala glave, Kulikovski opisuje kako je njihova veza imala i svoj providonosni razlog, a taj je bio da se očuva božanska loza hramskog graditelja i metalca koja je potjecala od Kajina, Evinog sina rođena iz odnošaja s Palim Anđelom.
Kontekst dijela romana iz kojega ću ovdje prepisati bitne citate, a koji su, mislim, i srž radi koje je autor knjigu i napisao, jest veliki požar koji je zbog subverzije izbio u završnom i najvažnijem trenutku gradnje hrama, a to je izlijevanje ''mjedenog mora'' (Kraljevi I, 7:23), odnosno ''rastaljene kovine'', opsega ''trideset lakata'', u koje je, između ostaloga, Hiram Adoniram ušifrirao i vrijednost 'okultnoga', tajnoga broja π.
"Adoniram, pak, iz dubine do dna uzburkanog ognjenog mora, začu najedanput gromki glas. I tri puta ga zovnu po imenu taj tajanstveni glas:
- Adonirame!... Adonirame!...Adonirame!
I u bezdanu ognja, koji sijevaše osljepljivom svjetlošću, razabra Adoniram sliku kao čovječju, ali koja veličinom svojom nadmašuje svakog smrtnika, i začuje glas njegov:
- Dođi bliže, sine moj, dođi i ne boj se... Ja sam duhnuo na tebe i plamen nije više u vlasti da prekine disanje tvoje...
-Ali, tko si ti? - s nehotičnom strepnjom zapita ga Adoniram.
- Ja sam Tubal-kajin (Tuval-kajin), sin Lamehov; prvi, koji poznadoh vještinu topljenja i kovanja metala. Uzmi čekić ovaj. S njim ćeš, uz pomoć Genija Ognja, privesti kraju zamisao svoju i veličanstvenošću mjedenoga mora oslijepit ćeš zaprepašteni pogled svjedoka sramote svoje... (pri, mk., sramota je bila u tome da se tako savršenom majstoru dogodila pogreška).
I čekićem Tuvalkajinovim u tren oka ispravi Adoniram tvorevinu svoju, koja se, kao čudo nad čudesima, pod zradima večernjega sunca zablistala zasljepljujućom svjetlošću. I uzdrhta od neopisanog zanosa sav narod izrailjski...
Vidjevši Adonirama u sjaju neviđene veličanstvenosti, vatrom pobjedničke ljubavi prema njemu buknu srce kraljice od sabe. A srce velikoga kralja ispuni se natmurenošću, jer razumjede on, da ga je pobijedio neimar..."
(***)
Sad slijedi drugi dio: došla je noć, i graditelj se posvećuje svojim obredima: on je od malih nogu bio školovan za 'žreca', u krajnjoj asketskoj samodisciplini, zavjetovao se između ostaloga da neće imati ništa sa ženama, posve okrenut svijetu duhovnog i, očito, duhova, iz kojeg crpi znanje i snagu:
"Bila je već duboka noć i mrtva tišina umotavala je ulice i kuće, kad Adoniram prekinu čitanje i ustade s mjesta. On otvori kvadratna bakrena vratašca omanje, duboko uzidane u zid riznice i, turivši ruku, poče pipajući nešto tražiti. I brzo nađe Adoniram ono što je htio: najprije je izvukao tanak, brižljivo izdjelan štapić od crnoga drva, sav išaran pismenima i nerazumljivim znacima, a zatim bočicu od feničkoga stakla, okovanu u tamno srebro. Zatim uze s niskog stolčića malu bakrenu kadionicu koja bješe u obliku čaše, marljivo je obrisa i nagnuvši bočicu, pritisnu joj grlo prstom. zaklopac lako odskoči i iz bočice na dno kadionice procuri zagasit prašak praveći kupu. kada se vrh kupe poravnao s rubovima kadionice, Adoniram zatvori bočicu, ostavi je u ormarić, pritvori vratašca i oprezno podiže kadionicu na prijašnje mjesto. Zatim primače k plamenu načinjenu od smolanog drva tanku šipku i, kad se ova sa slabim praskom zapalila, dotače se njome vrha kupe.
Tanak mlaz plavkastoga dima, izvijajući se, diže se u vis, a po sobi prostruji nagorak miris. tada stae Adoniram na sredinu sobe i, izgovorivši tiho nekoliko riječi, načini oko sebe skeptrom poširok krug. Zatim se uspravi, sakri štapić među nabore svoje haljine i ostade nepomičan. Adoniramovo se lice ukoči , pogled upravi u jednu točku, oči upadoše duboko u duplje i zablistaše nekako neveselo. Usne mu se ni na trenutak ne prestajahu micati, nečujno izgovarajući zaklinjanja. Soba se sve više punila plavičastim prozirnim dimom od gorućeg praška.
Dugo je tako stajao Adoniram: ni jedan mu se mišić ne maknu i čak mu se ni trepavice ne spustiše. Lice neimarovo postajaše sve bljeđe, čelo mu se oblilo malim kapljicama znoja i kad mu je duševni napor dostigao vrhunac, kao da lak vjetar preleti po sobi... Dim, koji ispunjavaše sobu, zadrhta, a plamen luča se povi. Usne Adoniramove počeše se brže micati i lice mu još više problijedi. I najedanput, kao da je bura uletjela u sobu: grčevito zadrhtavši, luč se ugsi i neobičan kaos zvukova potrese sluh Adoniramov... Sve je unaokolo hučalo i bučalo...
U mutnoj svjetlosti mjesečine koja jedva prodiraše u sobu, ukazaše se nekakve nakazne, strašne sjene, s otegnutim jaukanjem od kojega se duša ledi. Pokadšto uzimahu one nekako čovječji oblik; zatim bi se u trenutku pretvorile u čudna bića, kao utvare. Sve se brže okreće strašno kolo, sve se većma steže njegov krug. Adoniram osjeća kako mu ubitačna struja opija mozak i vidi, kako se nešto ljepljivo, ružno pruža k njemu sa svih strana.
 |
| Asmodej, demon koji čuva ulaz u Salomonov hram; nalazi se u crkvi u Rennes -de-Chateau |
Strahovita , zaglušna lupa - i svega nestade. Ponovno je osjeća jedino papren miris dima i vidi se slaba mjesečina. Ali eno na onom mjestu, u koje stalno gleda Adoniram, počinje se povijati nešto kao neka laka magla. Sve gušće postaje ono i naposljetku uzima na se crte čovječjega tijela. Još nekoliko trenutaka i u njemu prepoznaje Adoniram tajanstvenu sliku došljaka koji mu se onako iznenada javio prije dva dana, u strašnom kaosu vatre i pare, za vrijeme salivanja mjedenoga mora. I čuje mu glas, ne gromak, kao u onom strašnom času, već tih, kao šuštanje trave:
- Ja sam Tuvalkajin... Zašto si mi, Adonirame, narušio mir i zazvao me iz carstva velikog praoca moga?
I ispriča mu Adoniram kako se duh njegov mučio sumnjama ova dva dana i kako mu je bilo teško, mučeći se da riješi zagonetku koja se na da riješiti: čime je mogao on, Adoniram, steći naklonost sjene velikog kovača metala, koji mu je došao u pravi čas u pomoć, baš u trenutku kada ga se dotaklo krilo smrti?
I ponovno zašušta tihi glas:
- Veliki praotac moj zapovjedio mi je da budem u pomoći posljednjemu potomku njegovom na zemlji u trenutku strašnog iskušenja. Ne čudi se, Adonirame,.. Poslušaj riječi moje i ureži ih sebi u pamćenje: evo što mi je zapovjedio da ti kažem veliki praotac moj, čija iskra prebiva i u tebi...
Potresen, ustreptala srca, kao okamenjen od zaprepaštenosti, slušaše neimar riječi čudne i neobične priče, koju je više osjećao no što je slušao.
Kada je, naposljetku, zadrhtala sjena i otišla, kao da se je rastopila u uzduhu - snaga Adoniramova ne mogaše više izdržati napore; s mukom i bez veze prošaptavši posljednja zaklinjanja, izađe on iz kruga, posrćući dođe do stolice i čisto izvan sebe pade u nju-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
(***)
Ovaj, rekla bih, klasičan opis tkz. 'zaklinjanja', anđela i/ili duša predaka, ne ostavlja mjesta sumnji o 'okultnom' (skrivenom) podrijetlu Hiramova umijeća. Iz davno minulih stoljeća on, dakle, može 'prizvati' koga želi, recimo.. duh legendarnog graditelja piramida Imhotepa koji je isto tako, u svome zvanju, bio ravan ili veći od faraona. Salomon je mudar, 'najmudriji među ljudima', zna i nešto astrologije, ali ne idu mu matematika i geometrija, fizika, mehanika, sve španska sela, najbolje se izgleda snalazi u psihologiji, odnosno, kako kaže Knjiga, ''poznavao je ljudska srca'' - i to bi manje više bilo sve.
On je starozavjetno govoreći potomak Adamova drugoga sina, Seta -Šeta (Post. 4:25), kojemu se rodio sin Enoš, što znači krhak, slabašan, - smrtan čovjek - i odmah od njega počelo se širiti čaranje i vračanje po zemlji - da ispravimo samo jednu od nebrojenih pogrešaka u hrvatskom prijevodu SZ, gdje piše rečenica ''I tada se počelo zazivati ime Jahvino'', kao da je od tada baš počelo neko istinsko bogoštovlje, dok međutim originalni tekst kaže upravo suprotno.
http://www.eliyah.com/cgi-bin/strongs.cgi?file=hebrewlexicon&isindex=605
And to Šë± שֵׁת, 8352 to him 1931 also x1571 there was born 3205 z8795 a son; 1121 and he called 7121 z8799 x853 his name 8034 ´Énôš אֱנוֹשׁ: 583 then x227 began x2490 men y2490z8717 to call 7121 z8800 upon the name 8034 of Yähwč יָהוֶה. 3068
"huchal" root chalal #H2490 means to curse. – Gen.4:26 And to Sheth, to him also a son was born. And he called his name Enoch. Then it was begun to call on the name of YHWH.
A Hebraic teacher say that the last sentence of this verse is literally translated that "At that time men profaned or defiled the name of the YHWH." IT IS VERY CONFUSING some translated' began' OR 'begun'???
- Marilyn –– (12/30/2012 11:44:10 PM) [qBible.com]
A Hebraic teacher say that the last sentence of this verse is literally translated that "At that time men profaned or defiled the name of the YHWH." IT IS VERY CONFUSING some translated' began' OR 'begun'???
- Marilyn –– (12/30/2012 11:44:10 PM) [qBible.com]
http://chatbible.com/genesis/4-26.asp
Dakle, da ponovim, iako u SVIM konkordancama pronalazivim na internetu danas, a koje se sve manje više zasnivaju na KJV, odnosno, prepariranoj bazičnoj verziji iz 17. st. kompiliranoj pod nadzorom engleskih kabalista, stoji da je 'od Enoša' počelo ''štovanje Boga'', točnije 'bogova' - izvorni tekst glasi Elohim kako to vidimo u nekim starijim i poštenijim verzijama - hebrejski učitelji tumače riječ ''began'', huchal, pod brojem 2490 Strongove hebrejske konkordance, kao ''proklinjati'', zaklinjati, - najtočnije u smislu ''prizivanja'' magijskoga tipa - i onda dalje u tom smislu - profaniranja, odnosno OSKVRNUĆA imena Božjeg. (odnosno, još točnije ''bogova'', tj., anđela).
Ovaj mali diskurs, odlazak s glavne teme, potreban je da bi se uvidjelo kako vrlo tanka crta, interpretacija jedne jedine riječi, dijeli čaranje od bogoštovanja, stoga ne bi trebalo pobrzati pa proglasiti Hirama-Adonirama jednostavno 'crnim magom' - jer ako Setovo potomstvo prakticira zaklinjati anđele na način zazivanja Boga, onda je i Hiramovo zaklinjanje samo eksplicitniji oblik tog istog bogoštovlja. A 'profanacija' ili 'oskrvrnuće' može značiti i to da nešto što se dotad (do Enoša) legitimno odvijalo u skrovitosti - razgovor duše s Bogom, doticaj s duhovnim svijetom, preobrazba duše kroz duhovno iskustvo - sada zadobiva neki izvanjski, ''profani'' značaj koji lošije, iskrivljenije prikazuje bit tog unutrašnjeg, ''skrivenog'' događaja.
Uostalom, da se vratimo na Kulikovskog, Hiram-Adoniram prema ovoj verziji i nije Šetovac, njemu u prikazanju duh Tubal-kajina razjasnio tajnu njegove rodoslovne loze majstora-alkemičara u obradi metala i poznavanju svete geometrije. Ovdje bih još napomenula da je u imenu Tubal-kajina došlo i dolazi do uvijek znakovite zamjene konsonanta 'v' - Tuval - s konsonantom 'b', Tubal - što nam u pogledu svete geografije zamagljuje područje događanja daljnjeg razvitka Kajinove loze. Kajin je, kako znamo, bio protjeran u zemlju Nod (ND) na Istoku, što se većina slaže da bi trebalo označavati Indiju, te je tamo podigao prvi na svijetu grad koji je nazvao Henok, i od njega su zatim potekli ''oni što pod šatorima žive sa stokom'', oni koji ''sviraju liru i sviralu'', te oni koji ''kuju bakar i željezo''. U Središnjoj Aziji postoji tako i dan danas pokrajina koja nosi staro ime Tuva, pa ne treba ni sumnjati da će se uskoro, sada kako se bliži kraj odvijanja ovoga vremena te trenutak razotkrivanja, ili otkrivenja, u Tuvi pronaći i ostatci tog najstarijega grada na svijetu.
https://www.youtube.com/watch?v=uFL4hq8d5ho
No, dakle, brojni su narodi koji su potekli od gradograditelja Kajina, ali Adoniram -Hiram je ipak nešto posebno, on je zadnji potomak u izravnoj liniji, Kajin-Lameha-Tubal-kajina i onih koji kuju željezo i bakar, zavjetovan na celibat, na svetu znanost i štovanje anđela. I sve bi i ostalo tako, da mu na šetnji nije sjela na rame jedna ptičica, i tako ostvarila proročanstvo izrečeno prilikom rođenja kraljice od Sabe.
''... najedanput jedna mala ptičica s perjem svijetle boje, koja iskrsnu odnekuda, spusti se na Adoniramovo rme i veselo zacvrkuta, kao pozdravljajući ga. Poslije nekoliko trenutaka, cvrkućući veselo i dalje, pričic prhnu i nestade u dubokom plavetnilu neba. Na licu stare kraljičine dadilje ukaza se najprije strašna zabuna, a potom strah, pomiješan s neiskazanom radošću. Ona pritrči do Balkide (arapsko kraljičino ime, Balqis), pokloni se Adoniramu i uzviknu:
- Primi podrav , o gospodaru, od one koja je negda dojila Caricu naroda moga i buduću ženu tvoju!
...
Saslušaj me, o gospodaru! sada se ispunilo davnašnje proročanstvo koje prorekoše veliki predskazivači ocu carice moje, kratko vrijeme prije njena rođenja: Rodit će ti se kći neopisane ljepote i velikoga uma; i sjest će ona na prijestolje otaca tvojih i slava njena nadmašit će tvoju slavu, o Care! I mnogi kraljevi i carevi pohrlit će u prijestolnicu njenu i svaki će s velikom ljubavlju zatražiti ruku njenu. Ali će ih ona sve odbiti. A kad dostigne potpuni uzrast, izaći će pred nju na putu života čovjek neki, ne car niti carski sin, nego koji veličinom roda svojega nadvisuje sve knezove zemaljske I carica, kći tvoja, s velikom ljubavlju dat će mu srce svoje i nazvat će ga mužem svojim. I ovo je znak, po kojem će tvoja kći poznati čovjeka toga: još i ne vidjevši ga, bit će očarana njime; kad se pak poslije mnogih tegoba sretne s njime, i oslovi ga, za razgovora će vidjeti na ramenu njegovu svetu pticu Jut-Jut. ... malo je izabranika, gospodaru, kojima bogovi ognja pošalju tu pticu. Ona se rijetko pokazuje očima smtrnih. Po perju, opisanom u svetim knjigama u hramovima našim, poznadoh je.. Veliku je sreću dočekala stara dadilja!...
***
Nectarinia balfouri, obala Jemena
Nectarinia balfouri, obala Jemena
Ovo proročanstvo pri rođenju i ptičica jut-jut na ramenu nas vesele...svojom bajkovitošću, podsjećaju nas na to da su ptice glasnici bogova, da cvrkut njihov, pjev i let imaju neko danas zaboravljeno značenje; da su postojali i postoje ljudi, točnije djevojke, koje razumiju ''jezik ptica''.. i tako dalje. No, proročanstvo kaže da će izabranik rodom nadvisivati sve kraljeve zemaljske - a što bi to moglo biti, to će Balkida kraljica od Sabe prvo priupitati svog dragog nakon što se oni usoro tajno spoje. I dobit će ovaj odgovor:
"Čuj, carice moja, što mi je pričala sjena Tuval-kajinova:
'Žena prvog čovjeka Adama, pramajka Eva, bila je mati dvojice sinova, kajina i Abela. Ali kajin ne bješe Adamov sin. Lijepa bješe pramajka Eva i Anđeo svjetlosti, ognjeni kerubin Ebliz - Zao Duh - ne mogaše ravnodušno gledati ljepotu njenu. Je li mogla Ecva odoljeti pred ljubavlju višega duha? Nju poznade Ebliz - Zao Duh - i izli Bog Adonai gnjev svoj na praroditelje i istjera ih iz raja u kojem življahu oni.
Naskoro poslije toga Eva rodi Kajina. Ebliz - Zao Duh - izrazi na licu njegovu sjaj svoje neiskazane ljepote i beskrajne veličanstvenosti. Kajinova duša, kao iskra Zloga Duha, toliko se bješe uzvisila nad duhom Abela, sina Adamova, koliko se vrh najvišega brda uzvisuje nad malim kamenom, posutim prašinom njegova podnožja. Dobar bješe Kajin po prirodi svojoj, u svemu je bio potpora Adamu: lebdio je nad prvim koracima brata svoga Abela i čuvao ga u djetinjskim i dječačkim godinama. Ali ne mogahu oprostiti Kajinu Adam i Eva što su lišeni Edena, i mrzili su ga, jer gledahu u njemu, iako nehotičnog, ipak krivca za svoje progonstvo... I svu svoju ljubav skrenuše oni na mlađeg sina Abela. Zbog toga se srce Abelovo ispuni ohološću i prezrenjem oduži se on Kajinu za svu ljubav i staranje njegovo.
Kajin i Abel imahu sestru Akliniju koja bijaše lijepa i bješe vezana ona s Kajinom vezama nježne ljubavi i prijateljstva. Stvoren od zemlje, Adam imaše dušu robovsku, a takva bješe i duša njegova sina Abela. Duša, pak, Kajinova, noseći na sebe pečat Zloga Duha, bijaše slobodna i ohola. I ne htjede Adonai, da Kajin preda iskru suše svoje, naslijeđenu od ognja i Svjetlosti, svome potomstvu. I zapovjedi Adamu da rastavi Kajina i Akliniju, i da je preda za ženu Abelu.
Razjari se gnjevom srce Kajinovo, diže se on na brata svoga Abela i ubi ga. A da bi okajao žalost nanesenu time praroditeljima, on posveti život svoj i svoga potomstva služenju djeci Adamovoj i potomcima Seta, sina njegova.
Ispuni Kajin dobrovoljni svoj zavjet i zapovjedi potomcima svojima, s koljena na koljeno, da ga vrše. I kao što luč obasjava mrak noćni - tako i znanja, koja je predao kajin i djeca njegova, obasjavahu put sinovima Adamovima na zemlji... Sam Kajin ih je naučio zemljoradnji; Enoh, sin njegov, uputio ih je u tajne zajedničkog života; Matusal ih nauči pismu; Lameh prvi imaše nekoliko žena, i time umnoži rod svoj; Tuval-kajin ostvari vještinu topljenja i kovanja metala; Noema, sestra njegova, naučila je ljude presti i tkati odjeću.
Noema, poznavši brata svoga Tuval-kajina, rodi mu sina koji postade još veći kovač nego otac njegov. U vještačkim radovima svojim zalazio je u sama njedra brdska; a kad pade na zemlju potop i poče gutati sve što je živo, sin Tuval-kajinov uspije se sakriti u ždrijelu najvećega brda, koje vatru baca iz sebe, i tako je spasio od propasti život svoj. A kad se osušila zemlja i sve oživjelo, poslije mnogih dana poznade on ženu Hamovu. Nevrod (Nimrod prim. bea), unuk njegov i sin Husov (Kušov, prim. bea), koji bi prvi silan na zemlji, nauči potomke Adamove lovu, jer bijaše dobar lovac pred Gospodinom.
Mnogo mi je kazao imena potomaka praoca moga Kajina, koji su svi, po zavjetu njegovu, služili sinovima Adamova plemena. Danas u srcu zemlje, gdje boravi Duša Svijeta, prebiva kajin i tamo je svetište njegovog ognjenog carstva. Tamo su svi iz plemena njegova, koji pristadoše uz njegovo carstvo.
-I ti si, Adonirame - rekao mi je Tuval-kajin,- danas jedini od potomaka Kajinovih, koji živi na zemlji... Ali, ne će se ugasiti pleme tvoje: rodit će se sin od tebe, koga nećeš vidjeti, i on će izroditi od tebe nebrojeno potomstvo... I bit će pleme tvoje kud i kamo veće od plemena Adamova. Ali će oni pokoriti to tvoje pleme, Adonirame. Mnogo vjekova će plemeniti potomci tvoji sve svoje sile i genij davati u službu nezahvalnom soju Adamovu. Ali će nastati dan i bolji bit će jači, i djeca tvoja, ujedinivši se pod tvojim imenov, kao sud zemljani razbit će vlast djece Adamove koja je nad njima. Sad izvrši sve, što ti je namijenjeno na zemaljskom putu tvome, i neka bude s tobom Genij Ognja!..."
***
... Evo, tako Kulikovski, a sličnu, malo manje literariziranu verziju nalazimo i u knjizi vrhovnoga masonskoga meštra Alberta Pikea, Morals & Dogma (of the ancient and accepted scotish rite). U romanu je osobito zgodno ono mjesto gdje sin kovača Tubal kajina i njegove sestre tkalje Noeme skače u vulkan da bi se spasio od potopa...
Azas vulkan u Tuvi, prema granici s Mogolijom.
Možemo se samo, za kraj, zapitati, što je navelo jednog carskog bjelogardijskog pukovnika, izbjeglicu u Berlinu, da pred kraj svojih dana, nakon što je doživio zacijelo dio užasa boljševičke revolucije, u svom prvom romanu tako detlajno opiše jednu neobičnu, okultnu predaju povezanu s masonerijom? Za razliku od drugih emigranstkih autora, koji su mnogi izravnu krivicu za boljševizam izrijekom pripisivali masonima, Kulikovskij je na neki način, možda, dao naslutiti da su zla u Rusiji zakuhala 'djeca Adamova', Šetovci spremni na svaku bigoteriju, koji su profanirali i oskvrnuli Ime Božje , a da će sjeme Kajinovo, njegovi potomci potekli od tajanstvene kraljice od sabe, jednom na koncu stati na kraj tim užasima..? Ili?
"Čuj, carice moja, što mi je pričala sjena Tuval-kajinova:
'Žena prvog čovjeka Adama, pramajka Eva, bila je mati dvojice sinova, kajina i Abela. Ali kajin ne bješe Adamov sin. Lijepa bješe pramajka Eva i Anđeo svjetlosti, ognjeni kerubin Ebliz - Zao Duh - ne mogaše ravnodušno gledati ljepotu njenu. Je li mogla Ecva odoljeti pred ljubavlju višega duha? Nju poznade Ebliz - Zao Duh - i izli Bog Adonai gnjev svoj na praroditelje i istjera ih iz raja u kojem življahu oni.
Naskoro poslije toga Eva rodi Kajina. Ebliz - Zao Duh - izrazi na licu njegovu sjaj svoje neiskazane ljepote i beskrajne veličanstvenosti. Kajinova duša, kao iskra Zloga Duha, toliko se bješe uzvisila nad duhom Abela, sina Adamova, koliko se vrh najvišega brda uzvisuje nad malim kamenom, posutim prašinom njegova podnožja. Dobar bješe Kajin po prirodi svojoj, u svemu je bio potpora Adamu: lebdio je nad prvim koracima brata svoga Abela i čuvao ga u djetinjskim i dječačkim godinama. Ali ne mogahu oprostiti Kajinu Adam i Eva što su lišeni Edena, i mrzili su ga, jer gledahu u njemu, iako nehotičnog, ipak krivca za svoje progonstvo... I svu svoju ljubav skrenuše oni na mlađeg sina Abela. Zbog toga se srce Abelovo ispuni ohološću i prezrenjem oduži se on Kajinu za svu ljubav i staranje njegovo.
Kajin i Abel imahu sestru Akliniju koja bijaše lijepa i bješe vezana ona s Kajinom vezama nježne ljubavi i prijateljstva. Stvoren od zemlje, Adam imaše dušu robovsku, a takva bješe i duša njegova sina Abela. Duša, pak, Kajinova, noseći na sebe pečat Zloga Duha, bijaše slobodna i ohola. I ne htjede Adonai, da Kajin preda iskru suše svoje, naslijeđenu od ognja i Svjetlosti, svome potomstvu. I zapovjedi Adamu da rastavi Kajina i Akliniju, i da je preda za ženu Abelu.
Razjari se gnjevom srce Kajinovo, diže se on na brata svoga Abela i ubi ga. A da bi okajao žalost nanesenu time praroditeljima, on posveti život svoj i svoga potomstva služenju djeci Adamovoj i potomcima Seta, sina njegova.
Ispuni Kajin dobrovoljni svoj zavjet i zapovjedi potomcima svojima, s koljena na koljeno, da ga vrše. I kao što luč obasjava mrak noćni - tako i znanja, koja je predao kajin i djeca njegova, obasjavahu put sinovima Adamovima na zemlji... Sam Kajin ih je naučio zemljoradnji; Enoh, sin njegov, uputio ih je u tajne zajedničkog života; Matusal ih nauči pismu; Lameh prvi imaše nekoliko žena, i time umnoži rod svoj; Tuval-kajin ostvari vještinu topljenja i kovanja metala; Noema, sestra njegova, naučila je ljude presti i tkati odjeću.
Noema, poznavši brata svoga Tuval-kajina, rodi mu sina koji postade još veći kovač nego otac njegov. U vještačkim radovima svojim zalazio je u sama njedra brdska; a kad pade na zemlju potop i poče gutati sve što je živo, sin Tuval-kajinov uspije se sakriti u ždrijelu najvećega brda, koje vatru baca iz sebe, i tako je spasio od propasti život svoj. A kad se osušila zemlja i sve oživjelo, poslije mnogih dana poznade on ženu Hamovu. Nevrod (Nimrod prim. bea), unuk njegov i sin Husov (Kušov, prim. bea), koji bi prvi silan na zemlji, nauči potomke Adamove lovu, jer bijaše dobar lovac pred Gospodinom.
Mnogo mi je kazao imena potomaka praoca moga Kajina, koji su svi, po zavjetu njegovu, služili sinovima Adamova plemena. Danas u srcu zemlje, gdje boravi Duša Svijeta, prebiva kajin i tamo je svetište njegovog ognjenog carstva. Tamo su svi iz plemena njegova, koji pristadoše uz njegovo carstvo.
-I ti si, Adonirame - rekao mi je Tuval-kajin,- danas jedini od potomaka Kajinovih, koji živi na zemlji... Ali, ne će se ugasiti pleme tvoje: rodit će se sin od tebe, koga nećeš vidjeti, i on će izroditi od tebe nebrojeno potomstvo... I bit će pleme tvoje kud i kamo veće od plemena Adamova. Ali će oni pokoriti to tvoje pleme, Adonirame. Mnogo vjekova će plemeniti potomci tvoji sve svoje sile i genij davati u službu nezahvalnom soju Adamovu. Ali će nastati dan i bolji bit će jači, i djeca tvoja, ujedinivši se pod tvojim imenov, kao sud zemljani razbit će vlast djece Adamove koja je nad njima. Sad izvrši sve, što ti je namijenjeno na zemaljskom putu tvome, i neka bude s tobom Genij Ognja!..."
***
... Evo, tako Kulikovski, a sličnu, malo manje literariziranu verziju nalazimo i u knjizi vrhovnoga masonskoga meštra Alberta Pikea, Morals & Dogma (of the ancient and accepted scotish rite). U romanu je osobito zgodno ono mjesto gdje sin kovača Tubal kajina i njegove sestre tkalje Noeme skače u vulkan da bi se spasio od potopa...
Azas vulkan u Tuvi, prema granici s Mogolijom.
Možemo se samo, za kraj, zapitati, što je navelo jednog carskog bjelogardijskog pukovnika, izbjeglicu u Berlinu, da pred kraj svojih dana, nakon što je doživio zacijelo dio užasa boljševičke revolucije, u svom prvom romanu tako detlajno opiše jednu neobičnu, okultnu predaju povezanu s masonerijom? Za razliku od drugih emigranstkih autora, koji su mnogi izravnu krivicu za boljševizam izrijekom pripisivali masonima, Kulikovskij je na neki način, možda, dao naslutiti da su zla u Rusiji zakuhala 'djeca Adamova', Šetovci spremni na svaku bigoteriju, koji su profanirali i oskvrnuli Ime Božje , a da će sjeme Kajinovo, njegovi potomci potekli od tajanstvene kraljice od sabe, jednom na koncu stati na kraj tim užasima..? Ili?
Nema komentara:
Objavi komentar